U eri Netflixa, video streaminga i beskonačnih digitalnih sadržaja, mnogi su zaboravili na jedan od ključnih društvenih i kulturnih fenomena 1990-ih, a to je videoteka. Ta skromna trgovina, obično smještena u kvartu, bila je više od mjesta gdje si mogao posuditi film. Ukratko, videoteka je bila institucija, ritual, punkt susreta i razgovora – svojevrsni hram popularne kulture za sve generacije.
U vrijeme kada su kućna računala tek ulazila u domove, a internet bio spor i skup, videoteka je nudila čitav svemir zabave nadohvat ruke. Policijske akcije, romantične komedije, horori koji se gledaju s jastukom preko glave, holivudski blockbusteri, ali i tada egzotični azijski borilački filmovi ili kultni trileri iz osamdesetih… Sve je to bilo nadohvat ruke, zapakirano u VHS kutije s izblijedjelim omotima. I često s opasnom naljepnicom “NE BRIŠI”!
- PROČITAJTE VIŠE: Trgovci (Clerks) | Niskobudžetna priča koja je Kevina Smitha lansirala u legendu nezavisnog filma
Petak navečer imao je svoj poseban miris – kokice, sok, možda pizza i naravno, posjet videoteci. Bila je to čista magija. Uđemo, razgledamo police, raspravljamo s prijateljima, prepiremo se s braćom i sestrama – “nećemo horor, ajmo akciju”, a često se i prepustimo preporuci vlasnika videoteke. Tog čovjeka koji je znao sve o filmovima i koji je često imao status kvartovskog gurua.
Videoteka nije bila samo usluga – ona je bila iskustvo
Korištenje videokazeta imalo je i svoja pravila. Znalo se da ju treba “premotati do kraja”, da se kašnjenje vraćanja plaća, ali da su nove uspješnice bile rezervirane tjednima unaprijed. Iako danas zvuči nezamislivo, tada je sve to imalo svoj čar. Čekanje, neizvjesnost pa čak i razočaranje kada dođeš u videoteku, a film koji si želio već je iznajmljen. Videoteka nije bila samo mjesto za filmove, već i početna stanica mnogima za upoznavanje sa svijetom vizualne umjetnosti.
Djeca su tamo prvi put gledala Disneyeve klasike, tinejdžeri su otkrivali Quentina Tarantina, a odrasli su u večernjim satima tražili “nešto s Jackom Nicholsonom, znaš ono kad poludi”. Ukratko, bio je to prvi korak prema filmskoj pismenosti, učenje o žanrovima, redateljima, glumcima… S padom cijena DVD-a, pojavom piratstva i na kraju dolaskom digitalnih servisa, videoteke su počele nestajati. Jedna po jedna zatvarale su se, a njihova mjesta preuzimali su kafići, kladionice ili – najčešće – ništa. Ostajala je samo izblijedjela reklama na izlogu: “Nove VHS kasete svaki petak!”
Danas, kada je sve dostupno klikom, gubi se nešto važno – osjećaj izbora, taktilni dodir kazete, razgovor s ljudima koji vole filmove. Videoteka nije bila samo usluga, ona je bila iskustvo. I baš zato, iako je tehnologija nepovratno promijenila način na koji gledamo filmove, sjećanje na videoteku ostaje zapisano u kolektivnoj memoriji jedne generacije. I to kao nostalgični podsjetnik da ponekad, u sporijem, analognom ritmu, zabava može imati dublji smisao…
