Pojam “apsurd” potječe od latinske riječi absurdus, što znači “nelogično”, “besmisleno” ili “proturječno razumu”. U filozofiji, književnosti i umjetnosti 20. stoljeća, osobito nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, apsurd postaje središnja tema koja izražava duboku sumnju u smisao ljudske egzistencije, racionalnost svijeta i mogućnost postizanja istine ili utjehe kroz religiju, znanost ili ideologiju.
Filozofska osnova apsurda posebno je razvijena u djelima francuskog filozofa i književnika Alberta Camusa. Naime, u njegovom eseju Mit o Sizifu iz 1942. godine apsurd se definira kao stanje koje nastaje kada ljudska potreba za smislom naiđe na šutnju svijeta. Drugim riječima, čovjek prirodno traži svrhu, red i odgovore, no svijet koji ga okružuje – ravnodušan, kaotičan i bez objašnjenja – ne nudi nikakve konačne odgovore. Ta proturječnost stvara osjećaj apsurda.
- PROČITAJTE VIŠE: Dailymotion | Europska alternativa u svijetu online videa
Camus navodi Sizifa – lika iz grčke mitologije koji je osuđen da vječno kotrlja kamen uz brdo – kao simbol apsurdnog čovjeka. Iako njegov zadatak nema kraja ni smisla, Sizif nastavlja. U tome Albert Camus vidi primjer ljudske pobune. Točnije, ne treba bježati od besmisla i tražiti lažne utjehe, nego prkosno nastaviti živjeti unatoč apsurdu.
U književnosti, apsurd se javlja kroz stil i sadržaj koji odbacuju klasične narative, logiku i psihološki realizam
Pisci poput Franza Kafke, Eugènea Ionescoa i Samuela Becketta prikazuju svjetove u kojima su zakoni nelogični, komunikacija razbijena, a likovi izgubljeni u labirintima birokracije, rutina ili tišine. Kod Kafke, čovjek se budi kao kukac (Preobrazba) ili ga progoni nepoznata vlast bez objašnjenja (Proces). Kod Becketta, dvojica likova čekaju nekoga tko nikad ne dolazi (U očekivanju Godota), ali čekaju uporno, jer nemaju ništa drugo.
Apsurd nije isto što i pesimizam. Iako opisuje tjeskobu, nesigurnost i besmisao, on također otvara prostor za slobodu. Ako svijet nema unaprijed zadani smisao, čovjek ga može sam stvoriti. Upravo u tom činu svjesnog postojanja – bez iluzija, ali s voljom za djelovanjem – leži snaga apsurdnog mišljenja. I dodajmo, u suvremenom društvu, osjećaj apsurda se ne smanjuje.
U doba informacijske preopterećenosti, političke nestabilnosti i klimatskih prijetnji, mnogi se ljudi ponovno pitaju ima li sve ovo smisla. No upravo zato filozofija apsurda ostaje aktualna – ne kao poziv na rezignaciju, već kao podsjetnik da je suočavanje s prazninom prvi korak prema autentičnom životu. Ukratko, apsurd nas ne uči kako pobjeći od tame, već kako u njoj stajati uspravno.
