Crna komedija, poznata i kao mračna komedija ili humor crnog tipa, specifičan je žanr u kojem se humor stvara iz tema koje se inače smatraju ozbiljnima, tabuiziranima ili tragičnima. Smrt, nasilje, bolest, rat, socijalne devijacije i ljudska patnja u crnim komedijama postaju materijal za satiru i grotesku. Premda na prvi pogled djeluje kontradiktorno, crna komedija ima važnu funkciju: ona omogućava da se teške i mučne teme sagledaju iz drukčijeg, često oslobađajućeg kuta. Upravo zato je ovaj žanr kroz povijest filma postao iznimno cijenjen, kako od strane kritike, tako i od publike koja u njemu pronalazi jedinstvenu vrstu katarze.
U filmu, crna komedija najčešće spaja elemente drame i satire, a karakteriziraju je naglašeni kontrasti – scena koja bi u drami izazvala tugu, u crnoj komediji biva pretvorena u smijeh. Na taj način autori provociraju gledatelja i tjeraju ga na promišljanje. Primjeri su likovi koji s ironijom doživljavaju vlastitu propast, situacije u kojima smrt postaje apsurdna šala ili naracije koje ruganjem progovaraju o društvenim i političkim manjkavostima.
Razvoj crne komedije u filmu započeo je u Hollywoodu 1940-ih i 1950-ih, gdje su se pojavili prvi filmovi s mračnim humorom u kontekstu ratnih trauma i društvenih promjena. Međutim, pravi uzlet dogodio se 1960-ih, posebno zahvaljujući redateljima poput Stanleyja Kubricka. Njegov film Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb iz 1964. godine postao je paradigma žanra jer je nuklearni rat prikazao kao smiješno apsurdan događaj.
U europskoj kinematografiji crna komedija često se povezuje s društvenim i političkim temama
Redatelji poput Luisa Buñuela koristili su crni humor kako bi ismijali religijske dogme i građansku hipokriziju. Na Balkanu se ovaj žanr posebno razvio tijekom 1990-ih, gdje su autori poput Emira Kusturice i Srđana Dragojevića koristili humor kako bi se nosili s teškim temama rata i raspada društvenog poretka.
Današnja crna komedija pojavljuje se i u mainstream i u nezavisnim filmovima. A posebno je popularna u kombinaciji s drugim žanrovima – hororom, kriminalističkim trilerom ili političkom satirom. Publika cijeni ovu vrstu humora jer razbija konvencionalne narative i nudi novo viđenje društvenih problema. Iako uvijek izaziva kontroverze, crna komedija ostaje jedan od najsnažnijih filmskih alata za suočavanje s tabuima i traumama.
10 zanimljivosti o crnoj komediji:
- Termin “black comedy” ušao je u širu upotrebu tek u 20. stoljeću, iako se elementi mogu naći još u djelima Aristofana.
- Francuski nadrealisti prvi su sustavno koristili izraz “humour noir“.
- Crna komedija često se povezuje s apsurdizmom i egzistencijalizmom.
- Publika se često smije “zabranjenim” šalama jer one oslobađaju potisnute strahove.
- U mnogim državama ovaj žanr bio je cenzuriran zbog “vrijeđanja moralnih osjećaja”.
- Crna komedija ima terapijsku funkciju – pomaže ljudima da se nose s traumama.
- U kazalištu, djela Harolda Pintera i Samuela Becketta često se navode kao primjeri crnog humora.
- Crna komedija u hororu dovela je do podžanra poznatog kao “horor-komedija”.
- Publika se u crnim komedijama često poistovjećuje s antijunacima, što nije uobičajeno u klasičnim komedijama.
- Kritičari smatraju da je ovaj žanr najbliži “realnom životu” jer prikazuje smijeh i tragediju isprepletene.
6 primjera filmova crne komedije.
- Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb (1964., Stanley Kubrick)
- Harold and Maude (1971., Hal Ashby)
- Pulp Fiction (1994., Quentin Tarantino)
- Trainspotting (1996., Danny Boyle)
- In Bruges (2008., Martin McDonagh)
- Parasite (2019., Bong Joon-ho)
