Naziv steganografija potječe od grčkih riječi “steganos” (skriven) i “graphein” (pisati), a prvi put se spominje još u antičkoj Grčkoj. Jedan od najranijih primjera opisao je Herodot – poruka se tetovirala na obrijanoj glavi glasnika, a zatim se čekalo da kosa ponovno naraste. Na prvi pogled – ništa sumnjivo, ali informacija je bila vješto skrivena. Temeljna ideja steganografije je jednostavna – poruka mora ostati neprimijećena. Ako promatrač ne posumnja da se uopće prenosi informacija, steganografija je uspjela. Upravo ta karakteristika čini je snažnim alatom u situacijama gdje sama enkripcija može izazvati sumnju ili nadzor.
U modernom kontekstu, steganografija se najčešće veže uz digitalne medije. Digitalne slike, primjerice, sastoje se od milijuna piksela, a svaki piksel ima vrijednosti boja. Neznatna promjena u najmanje značajnim bitovima (tzv. LSB ili “least significant bit“) ljudskom oku je nevidljiva, ali može nositi skrivenu poruku: tekst, sliku pa čak i cijeli dokument. Slično vrijedi i za audio datoteke, gdje se promjene u zvučnim uzorcima ne percipiraju sluhom.
Steganografija se može primijeniti i u tekstu, iako je to tehnički zahtjevnije. Primjeri uključuju skrivanje poruke u razmacima između riječi, promjenama fonta, interpunkcije ili odabirom sinonima prema unaprijed dogovorenom ključu. Povijesno gledano, akrostihovi (poruke skrivene u početnim slovima stihova) također se mogu smatrati oblikom steganografije.
Važno je naglasiti da steganografija i kriptografija nije isto
Kriptografija štiti sadržaj poruke – svi znaju da poruka postoji, ali je ne mogu pročitati bez ključa. Steganografija, s druge strane, skriva samo postojanje poruke. U praksi se ove dvije discipline često kombiniraju – poruka se prvo kriptira, a zatim steganografski skriva, čime se postiže višeslojna sigurnost. Steganografija ima i svoju “suprotnost” – “steganalizu“. To je disciplina koja se bavi otkrivanjem skrivenih poruka. Analiziraju se statističke anomalije u slikama, zvuku ili mrežnom prometu kako bi se utvrdilo postoji li skriveni sadržaj. Ovo je posebno važno u području kibernetičke sigurnosti, jer zlonamjerni softver ponekad koristi steganografiju za skriveno komuniciranje s poslužiteljima.
Primjene steganografije su raznolike. Osim u vojnoj i obavještajnoj sferi, koristi se u zaštiti autorskih prava (digitalni vodeni žigovi), sigurnoj komunikaciji novinara i aktivista pa čak i u umjetnosti i eksperimentalnoj književnosti. Ipak, kao i svaka snažna tehnologija, može se zloupotrijebiti, što otvara etička i pravna pitanja. U konačnici, steganografija pokazuje koliko je komunikacija više od samog prijenosa podataka. Ona je igra percepcije, povjerenja i nevidljivosti – znanost koja nas podsjeća da ponekad najvažnije poruke nisu one koje vidimo, već one koje ne primjećujemo.
10 zanimljivosti o steganografiji:
- Steganografija je starija od kriptografije u njenom modernom obliku.
- Digitalni vodeni žig (“watermark”) smatra se oblikom steganografije.
- Neke vrste malvera skrivaju naredbe unutar JPEG slika na internetu.
- Postoje steganografski sustavi koji skrivaju podatke u mrežnom prometu (npr. u TCP paketima).
- Ljudsko oko i uho ključni su “saveznici” steganografije zbog svojih perceptivnih ograničenja.
- Umjetnici su koristili steganografiju za skrivene poruke u slikama i glazbi.
- Steganaliza se često oslanja na statistiku i strojno učenje.
- Jedna slika s društvenih mreža može sadržavati tisuće znakova skrivenog teksta.
- Steganografija se koristi i u igrama i zagonetkama (ARG – alternate reality games).
- Sam pojam steganografije prvi put je zapisan u 15. stoljeću u djelu Johannesa Trithemiusa.
