Pesimizam je filozofski, psihološki i životni stav koji pretpostavlja da je život u svojoj biti negativan, bolan ili besmislen. Suprotan optimizmu, koji očekuje najbolje moguće ishode, pesimizam polazi od toga da će se stvari vjerojatno pogoršati, da su patnja i razočaranje neizbježni te da nade često ostaju neispunjene. Iako često doživljen kao slabost ili negativna osobina, pesimizam ima duboku filozofsku tradiciju i nije nužno znak depresije, već pogled na svijet koji se temelji na racionalnom suočavanju sa stvarnošću.
Jedan od najpoznatijih filozofskih pesimista bio je Arthur Schopenhauer, njemački mislilac iz 19. stoljeća. Njegovo je temeljno uvjerenje da je život obilježen neprekidnom patnjom jer smo vođeni slijepom, iracionalnom silom volje. Zadovoljstvo je, prema njemu, kratkotrajno, dok su bol i nezadovoljstvo stalni. Ljubav, uspjeh, potraga za srećom – sve su to, po Schopenhaueru, iluzije koje nas samo dublje uvlače u krug razočaranja.
- PROČITAJTE VIŠE: U očekivanju Godota | Remek-djelo Samuela Becketta koja opisuje apsurd, čekanje i smisao postojanja
Slična ideja prisutna je i kod Giacoma Leopardija, Emila Ciorana i djelomično kod Friedricha Nietzschea, iako potonji pesimizam pretvara u izazov – poziv na nadilaženje slabosti kroz vlastitu snagu volje. U suvremenoj filozofiji i književnosti, pesimizam se često povezuje s egzistencijalizmom i mišlju da svijet nema unaprijed zadano značenje. Dodajmo da za neke znači slobodu, a za druge teret i tjeskobu.
U svakodnevnom govoru pesimizam se često poistovjećuje s negativnim razmišljanjem
Ali i s osobama koje stalno očekuju loše ishode i koje su sklone kritici i nepovjerenju. Međutim, psiholozi razlikuju defenzivni pesimizam – strategiju u kojoj osoba očekuje loše kako bi se pripremila za sve moguće ishode – od kliničke depresije ili kroničnog negativizma. Drugim riječima, umjereni pesimizam može biti način suočavanja sa životom koji ne poriče realnost, nego je prihvaća bez uljepšavanja. U umjetnosti i književnosti, pesimizam često rezultira dubokim, intenzivnim djelima. Autori poput Dostojevskog, Kafke, Beckettta i Bernharda prikazuju svjetove lišene nade, ali ne nužno i lišene ljepote ili istine. U tim se djelima patnja ne izbjegava, nego se analizira, secira i time pretvara u estetski i duhovni doživljaj.
Važno je naglasiti da pesimizam ne mora voditi u pasivnost. Mnogi pesimisti upravo zbog svijesti o nesavršenosti svijeta postaju aktivni –- u borbi za pravdu, u umjetničkom izražavanju, u filozofskom promišljanju. Ponekad je upravo pesimist taj koji vidi najjasnije jer ne zatvara oči pred tamnijim stranama života. U konačnici, pesimizam nije nužno slabost. Možda je to hrabrost da se vidi stvarnost onakvom kakva jest – bez iluzija, ali i bez odustajanja. U svijetu koji često nameće lažni optimizam i površnu pozitivnost, pesimizam nas podsjeća da nije pogrešno priznati da boli – i da to priznanje može biti početak istinskog razumijevanja.
