“Crna kiša” ili “Black rain”, kako se zove u originalu, akcijski je triler redatelja Ridleyja Scotta iz 1989. godine koji spaja američki policijski film s japanskom estetikom kriminalističkog podzemlja. U središtu radnje su američki detektivi Nick Conklin (Michael Douglas) i Charlie Vincent (Andy Garcia) koji u Osaki pokušavaju vratiti opasnog pripadnika jakuze u ruke japanskih vlasti. No, ubrzo se nađu upleteni u kompleksni svijet japanskog organiziranog kriminala i stroge kulture pravila, gdje njihova američka samouvjerenost nailazi na zid discipline, časti i hijerarhije.
Film je već pri prvom gledanju jasno prepoznatljiv kao Scottovo djelo. On je vizualno impresivan, pun dima, kiše, neonskih reklama i mračnih ulica. Kamera Jana de Bonta (kasnije redatelj filma Brzina) majstorski hvata atmosferu Osake, pretvarajući grad u gotovo distopijsku pozornicu. Ta vizualna raskoš podsjeća na estetiku Blade Runnera, iako je Crna kiša čvrsto ukotvljena u stvarni svijet. Upravo kontrast između američke grubosti i japanskog reda jedan je od glavnih motiva filma, a Ridley Scott ga koristi da bi istražio razlike u kulturi, moralu i profesionalnom pristupu.
Michael Douglas kao Nick Conklin utjelovljuje tada popularni arhetip “tvrdog” policajca s mrljama iz prošlosti. Njegova figura antiheroja dobro funkcionira u okruženju koje ga stalno prisiljava da preispituje vlastite metode. Andy Garcia kao njegov partner Charlie unosi dozu šarma i topline u film, čime još više naglašava brutalnost i kaos u koji ubrzo upadaju. Njihova dinamika je uvjerljiva, a odnos s japanskim inspektorom Masom (sjajni Ken Takakura) postaje temelj moralnog i emocionalnog razvoja filma.
Radnja se odvija u klasičnoj strukturi akcijskog trilera – potjera, izdaja, borba protiv korupcije
Ali Crna kiša dobiva dubinu kroz prikaz kulturnog sukoba. Američki likovi djeluju impulzivno, često nesmotreno, dok su japanski policajci disciplinirani i oprezni. Ta razlika kulminira u dirljivom i napetom finalu, koje ne nudi jednostavne odgovore, ali ostavlja dojam promjene i poštovanja. Zvukovna podloga Hansa Zimmera (ovo je jedan od njegovih ranijih radova) učinkovito pojačava atmosferu – mješavina elektroničke glazbe i tradicionalnih japanskih motiva stvara napetost i ritam koji prati razvoj priče. Akcijske scene su brutalne i realistične, ali nikad pretjerane. Naime, nasilje je prisutno, ali uvijek u službi radnje.
Iako je film naišao na mješovite kritike pri izlasku, s vremenom je dobio kultni status. Danas ga mnogi cijene zbog slojevitosti, vizualne estetike i pionirskog prikaza kulturnog nesporazuma u kriminalističkom žanru. Crna kiša nije samo film o jakuzi i korupciji, već i priča o identitetu, časti i prilagodbi. No, Black Rain nije bez mana. Ponegdje vuče na stereotipe, a dijalozi znaju biti pojednostavljeni. Ali sveukupno je riječ o dojmljivom i stiliziranom filmu koji nudi više od puke akcije. Ukratko, za ljubitelje trilera s atmosferom, Crna kiša je nezaobilazan klasik kasnih 80-ih godina 20. stoljeća. A kao most između Zapada i Istoka i danas ostaje aktualan.
Film “Crna kiša” krasi glazba Hansa Zimmera – rani potpis velikog majstora
Kako smo već spomenuli, Hans Zimmer je u Crnoj kiši bio još uvijek na početku svoje hollywoodske karijere. Ali već i tada pokazuje izniman osjećaj za atmosferu i ritam. Njegov soundtrack nije samo podloga akcijskim scenama – on doslovno oblikuje ton filma. Kombinacijom elektroničkih elemenata (sintetizatora karakterističnih za 80-e) s tradicionalnim japanskim glazbenim motivima, Zimmer stvara osjećaj nelagode, napetosti i kulturne distance. Glazba tako postaje sredstvo premošćivanja dvaju svjetova – Zapada i Istoka – isto kao i radnja filma.
Posebno se ističu motivi u scenama noćne Osake, gdje glazba savršeno prati vizualnu estetiku – mračne ulice, neonske natpise i stalnu kišu. U tom smislu, Zimmer se nadovezuje na Vangelisov rad u Blade Runneru, ali s jasnijim akcijskim tempom. Crna kiša je važan korak u Zimmerovoj karijeri jer pokazuje njegovu sposobnost da zvukom definira identitet filma. A to će kasnije usavršiti u projektima kao što su The Rock (Hrid), Gladiator ili Inception.
Japanska kinematografija krajem 80-ih i veza s “Crnom kišom”
U vrijeme kada je Crna kiša snimljena, japanska kinematografija bila je u zanimljivoj fazi. Nakon tzv. zlatnog doba (1950-e i 1960-e), 80-e su donijele novu generaciju redatelja koji su istraživali teme identiteta, urbanizacije i promjena u japanskom društvu. Redatelji poput Juzo Itamija, Shoheija Imamure i Takeshija Kitana donosili su drukčiju sliku Japana – manje idealiziranu, više fokusiranu na unutarnje sukobe i društvene promjene.
U tom kontekstu Crna kiša dolazi kao vanjski pogled na japansko podzemlje, s jakim zapadnjačkim senzibilitetom. Iako Ridley Scott ne prikazuje Japan iz japanske perspektive, koristi jaku simboliku: čast, obitelj, red i dužnost naspram individualizma, kaosa i pragmatizma američkih likova. Film, dakle, služi kao most između zapadnog i istočnog pripovijedanja – zapadni noir u japanskom okruženju.
Zanimljivo je i to što su mnogi japanski glumci iz filma – posebno Ken Takakura – bili izuzetno poznati i poštovani u japanskoj kinematografiji. Takakura je bio simbol čestitosti i stoicizma u brojnim jakuza filmovima pa njegova prisutnost dodaje autentičnost i dublji sloj značenja liku inspektora Masa. Više o ovom akcijskom trileru možete doznati na IMDB-u, a on na toj stranici ima ocjenu 6.6/10.
