Slavni redatelj Federico Fellini 1973. godine snimio je “Amarcord”, film koji je s vremenom postao jedan od njegovih najprepoznatljivijih i najvoljenijih radova. Naslov na romanjolskom dijalektu znači “sjećam se”, a cijeli film je upravo to – beskrajno topla, ali istovremeno i kritična rekonstrukcija autorovog odrastanja u izmišljenom gradiću nalik njegovom rodnom Riminiju. A “Amarcord” se ne može opisati jednom riječju, jer je istovremeno nostalgičan, humorističan, melankoličan, groteskan i beskrajno ljudski. To je Fellini u najčišćoj formi – slobodan, razigran, vođen intuicijom i emocijama, a nimalo ograničen konvencijama klasične naracije.
Radnja filma “Amarcord” zapravo je niz epizodnih prizora koji prate godinu dana u životu gradića. Umjesto klasične strukture, Federico Fellini slaže zbirku sjećanja, anegdota i emocionalnih impresija. Promatramo obitelj, školarce, lokalne ekscentrike, dvorsku ludu, svećenike, fašističke parnjake i fatalnu Gradiscu (Magali Noel), ženu koja plijeni pažnju svih generacija muškaraca. Film namjerno bježi od linearnosti, jer sjećanja nikada nisu linearna – ona se javljaju kao trenuci, fragmenti, slike koje trepere između humora i boli. Upravo ta fluidnost daje “Amarcordu” posebnu poetičnost.
U osnovi filma stoji nostalgija, ali ne ona uljepšana. A Fellini ne pokušava idealizirati prošlost. Naprotiv, prikazuje je s ironijom, ponekad i brutalnom iskrenošću. Fašistička Italija nije prikazana samo kao politička realnost, nego i kao cirkus, apsurdna pozornica koja kroz humor otkriva svoju suštinsku prazninu. Dok se gradskim trgom kotrljaju parade, mitinzi i govornici, likovi i dalje žive svoje male živote, love vlastite snove i slabosti. Fellini podsjeća da povijest nije nešto što se događa samo “velikima”, već kolektivna atmosfera koja oblikuje obične ljude, njihove strahove i iluzije.
Vizualno, film “Amarcord” jedan je od najšarmantnijih Fellinijevih radova
Prostor izgleda kao kazališna scenografija, svjetlo je maglovito i toplo, a zrak stalno pun dima, prašine, pahuljica ili cvjetnog polena. Sve izgleda kao san. Svaki kadar je kompozicijski bogat, pun sitnih detalja i neočekivanih vizualnih šala. Uz to, glazba Nina Rote čini film gotovo hipnotičkim – istovremeno vedrim i nostalgičnim, poput starog glazbenog automata.
Glumački ansambl funkcionira kao kolektivni portret zajednice, a ne kao skup glavnih i sporednih likova. Mladi Titta kojeg glumi Bruno Zanin, derivacija samog Fellinija i predstavlja vezivno tkivo radnje. No on nije protagonist u klasičnom smislu. Više je promatrač svijeta koji je prevelik, prebučan i prekaotičan da bi ga se moglo zadržati u jednom pogledu. Upravo ta dječačka perspektiva daje “Amarcordu” iskrenost – to je film u kojem se smijeh i tuga rađaju iz istog mjesta.
U konačnici, “Amarcord” je film o pamćenju – o tome kako pamtimo ono što nas je izgradilo. Neka sjećanja su iskrivljena, neka izmišljena, neka uljepšana, ali sve zajedno tvore emotivnu istinu. A Federico Fellini je upravo to tražio – ne povijesnu, nego duševnu stvarnost prošlosti. “Amarcord” je zato i danas svjež, topao i univerzalan. Gledajući ga, svatko prepoznaje nešto svoje – vlastiti grad, vlastite ludosti, vlastiti kaos odrastanja. Više o ovom klasiku možete doznati na IMDB-u, a on na toj stranici ima ocjenu 7.8/10.
10 zanimljivosti o filmu “Amarcord”:
- Naslov dolazi od romanjolskog izraza “a m’arcord” što znači “sjećam se”.
- Film je osvojio Oscara za najbolji strani film 1975. godine.
- Iako je inspiriran Riminijem, Fellini je film u potpunosti snimio u studiju Cinecittà.
- Grad u filmu je umjetno izgrađen, uključujući i cijelu obalu s pristaništem.
- Fellini nije želio da film izgleda realistično pa je scenografiju namjerno stilizirao poput kazališnog seta.
- U filmu se pojavljuju mnogi likovi inspirirani stvarnim osobama iz redateljevog djetinjstva.
- Fašističke parade u filmu prikazane su kao satirične i karikaturalne, što je izazvalo kritike u Italiji.
- Nino Rota skladao je jednu od najprepoznatljivijih glazbenih tema Fellinijeve karijere upravo za ovaj film.
- Fellini je tražio glumce koji izgledaju “kao da su izašli iz sjećanja, a ne iz stvarnosti”.
- Film je dio neformalne Fellinijeve autobiografske trilogije, uz “I Vitelloni” i “Roma“.
6 sličnih filmova:
“I Vitelloni” (1953.) – Federico Fellini | Film prati skupinu mladića u provincijskom gradu koji sanjaju bijeg iz monotonije. Poput “Amarcorda“, ispunjen je humorom, nostalgijom i empatijom prema izgubljenim generacijama.
“Roma” (1972.) – Federico Fellini | Poluautobiografska freska o životu u Rimu, ispunjena epizodnim scenama i vizualnim spektaklom. Dijeli s “Amarcordom” isti slobodni stil i osjećaj šetnje kroz sjećanja.
“Cinema Paradiso” (1988.) – Giuseppe Tornatore | Film o dječaku i njegovoj ljubavi prema kinu, ispunjen nostalgijom i emocijama. Dijeli s Fellinijem nježnost prema prošlosti i prikaz odrastanja u malom gradu.
“Balada o Narayami” (1958.) – Keisuke Kinoshita | Vizualno stiliziran film koji prikazuje život zajednice kroz rituale i tradiciju. Sličan je u poetičnosti, simbolici i kazališnoj estetici.
“Djetinjstvo Ivana” (1962.) – Andrei Tarkovski | Tarkovski kombinira poeziju, sjećanja i snove kako bi prikazao dječji pogled na svijet unatoč mračnoj stvarnosti. Iako ozbiljniji, dijeli istu estetiku “unutarnje istine”.
“The Spirit of the Beehive” (1973.) – Víctor Erice | Priča o djetinjstvu i mašti u poslijeratnoj Španjolskoj prikazana je kroz fragmente i vizualnu liriku. Kao i “Amarcord“, film koristi dječju perspektivu kako bi otkrio duboku emotivnu slojevitost.
