Satelitski internet jedan je od najzanimljivijih i najbrže rastućih načina pristupa internetu, posebno u udaljenim krajevima gdje klasična infrastruktura praktički ne postoji. Iako se u našem dijelu svijeta najčešće oslanjamo na optiku, mobilnu mrežu i kabelske priključke, u brojnim zemljama satelitski internet predstavlja ključni oblik povezivanja, a zadnjih godina doživljava ogroman tehnološki skok zahvaljujući novoj generaciji satelita u niskoj Zemljinoj orbiti.
U osnovi, satelitski internet funkcionira tako da se korisnik poveže na internet putem satelita koji orbitira oko Zemlje. Na krovu kuće ili dvorištu postavlja se mala parabolična antena ili terminal – ovisno o sustavu – koja komunicira sa satelitom. Kada korisnik pošalje zahtjev, primjerice otvori web stranicu, signal putuje od antene prema satelitu. Satelit ga zatim prosljeđuje prema zemaljskoj postaji, odakle odlazi do široke internetske mreže. Povratni signal putuje istim putem unazad do korisnika. Na prvi pogled proces zvuči spor, ali moderni sustavi, posebno oni u niskoj orbiti, postižu iznenađujuće brze rezultate.
- PROČITAJTE VIŠE: Mercedes-Benz Vision Iconic | Konceptni automobil koji predstavlja remek-djelo “nove ikonične ere”
Tradicionalni satelitski internet koristio je geostacionarne satelite postavljene na visinu od oko 36.000 kilometara. Prednost takvih satelita je što miruju iznad jedne točke Zemlje pa je veza stabilna. Međutim, velika udaljenost uzrokuje visoku latenciju, odnosno kašnjenje signala. To je za mnoge korisnike predstavljalo najveći problem, pogotovo u aplikacijama kao što su online gaming, videokonferencije i svi oblici interaktivnog rada.
Satelitski internet je zaživio postavljanjem satelita u niskoj orbiti
Dolaskom moderne konstelacije satelita u niskoj orbiti – na visinama od 500 do 1.200 kilometara – slika se u potpunosti mijenja. Prijenos signala je kraći, latencija je niža, a brzine su često usporedive s mobilnim mrežama nove generacije. Najpoznatiji sustav takve vrste je Starlink, no postoje i drugi projekti kao što su OneWeb, Amazon Leo (nekada znan kao Project Kuiper) i nekoliko nacionalnih sustava u razvoju.
Satelitski internet je posebno važan u ruralnim, planinskim, otočnim i izoliranim područjima gdje je postavljanje klasične telekomunikacijske infrastrukture preskupo ili nepraktično. U zemljama s velikim teritorijem – SAD, Kanada, Australija ili Brazil – satelitski internet omogućuje pouzdan pristup mreži milijunima korisnika koji bi inače bili digitalno isključeni.
Osim privatnih korisnika, satelitski internet je presudan za brojne profesionalne i kritične sustave. Koristi se na brodovima, zrakoplovima, naftnim platformama, u vojnim operacijama, hitnim službama i humanitarnim misijama. Kada dođe do prirodnih katastrofa i prekida infrastrukturnih veza, satelitski internet često je jedini način komunikacije.
Novi sustavi donose i fleksibilnost
Terminali se mogu automatski usmjeravati prema satelitima, a mnogi sustavi rade i u pokretu, što znači da se internet može stabilno koristiti na vozilima, kamperima i brodovima bez prekida veze. No, iako napredan, satelitski internet ima i svoje izazove. Cijena opreme je još uvijek viša u usporedbi s klasičnim priključcima, a vremenske prilike mogu povremeno utjecati na kvalitetu signala.
Također, velika konstelacija satelita otvara pitanja svjetlosnog zagađenja i sigurnosti u svemiru. Ipak, kako tehnologija napreduje, sustavi postaju sve dostupniji i pouzdaniji. Satelitski internet danas predstavlja spoj svemirske tehnologije, moderne komunikacije i novih načina povezivanja. U sljedećim godinama očekuje se još veći razvoj, brže brzine, niže cijene i dodatna primjena u svakodnevnom životu.
10 zanimljivosti o satelitskom internetu:
- Prvi komercijalni satelitski internet pojavio se još 1990-ih, ali je imao brzine usporedive s današnjim dial-upom.
- Geostacionarni sateliti orbitiraju brzinom identičnom rotaciji Zemlje – zato su uvijek iznad iste točke.
- Niska orbita omogućuje latenciju manju od 40 ms, što je razina brža od nekih 4G mreža.
- Satelitski signal može premostiti tisuće kilometara bez ikakvih repetitora na tlu.
- Stariji sustavi imali su problem s “rain fadeom”, odnosno gubitkom signala zbog jake kiše.
- Moderni terminali koriste fazne antene koje se elektronički usmjeravaju bez ikakvog motora.
- Avioni koriste posebne satelitske mreže koje rade na višim frekvencijama od klasičnih kućnih sustava.
- Sateliti u niskoj orbiti imaju kraći životni vijek – od 8 do 12 godina – jer se stalno kreću kroz gušći sloj atmosfere.
- Neki sustavi omogućuju roaming pa korisnici mogu ponijeti terminal bilo gdje na svijetu.
- Satelitski internet često koriste filmske ekipe i mediji za prijenos uživo s udaljenih lokacija.
