Haiku je tradicionalna japanska pjesnička forma koja se sastoji od samo tri stiha s ukupno 17 slogova, raspoređenih po obrascu 5-7-5. Iako je formom jednostavan i kratak, haiku krije duboku filozofiju i osjetljivost prema prirodi, prolaznosti i tišini. Njegova ljepota leži u sposobnosti da uhvati jedan tren, osjećaj ili prizor i prenese ga s nevjerojatnom snagom i jasnoćom.
Povijest haikua seže u 17. stoljeće, a njegov najpoznatiji predstavnik je Matsuo Bashō. On je haiku uzdigao iz zabavne igre riječi u istinsku umjetnost. Bashō je putovao Japanom i u svojim pjesmama bilježio doživljaje, često vezane uz prirodu, godišnja doba, mirise i zvukove. U njegovim stihovima tišina ima jednaku važnost kao i izgovorena riječ.
- PROČITAJTE VIŠE: Hiperautomobili | Vrhunac automobilske tehnologije i luksuza
Ključna odlika haikua je kigo – riječ ili pojam koji označava godišnje doba. A kroz upotrebu kigoa pjesnik smješta čitatelja u konkretan trenutak u vremenu. Zima može biti izražena snijegom, jesen kroz opalo lišće, proljeće kroz cvjetanje trešnje, a ljeto kroz cvrčke. Kroz te slike, haiku prenosi mnogo više od samih riječi.
Drugi važan element je kiru – “rez” u pjesmi
To je prijelomna točka koja razdvaja dvije slike ili ideje unutar haikua, najčešće označena interpunkcijskim znakom ili nekom vrstom pauze. Kiru stvara prostor za razmišljanje, meditaciju i interpretaciju, što haiku čini posebno sugestivnim i višeslojnim. Jednostavno, haiku nije poezija emocija, već poezija promatranja. Umjesto da pjesnik izravno izražava osjećaje, on prikazuje prizor – i čitatelj sam iz njega crpi značenje. To može biti ptica koja odleti s grane, miris kiše na zemlji ili mjesečina što sja na jezeru. Sve su to male slike koje otvaraju vrata u dublje osjećaje i misli.
Zanimljivo je da haiku ne koristi rimu ni metafore u zapadnjačkom smislu. Pjesnik se oslanja na jednostavnost i jasnoću jezika, ali istovremeno pažljivo bira svaku riječ. Pravila se razlikuju ovisno o jeziku i kulturi – na primjer, u zapadnim jezicima, slogovi se ne broje uvijek strogo kao u japanskom, ali se zadržava duh forme i sadržaja.
U 20. stoljeću haiku je prešao granice Japana i postao popularan diljem svijeta
Mnogi zapadni pjesnici i autori počeli su stvarati haikue na vlastitim jezicima, prilagođavajući ih svojoj kulturi, ali uz poštovanje izvornog duha – jednostavnost, kontemplacija i povezanost s prirodom. U današnje doba haiku se piše i objavljuje u časopisima, knjigama, na društvenim mrežama pa čak i kao dio terapijskih praksi. U školama se koristi kao alat za učenje jezika i razvijanje osjetljivosti na detalje.
Njegova popularnost ne jenjava, upravo zbog njegove sposobnosti da nas podsjeti na ljepotu sadašnjeg trenutka. Haiku nije samo pjesma. To je način gledanja na svijet. To je tišina između dvije misli, dah prije riječi, pogled koji traje duže od zvuka. U tri stiha – vječnost. Više o ovoj japanskom obliku poezije možete doznati na Wikipediji.
