Film “Johnny Mnemonic”, redatelja Roberta Longa i scenarista Williama Gibsona (koji je adaptirao vlastitu kratku priču), ambiciozan je pokušaj da se na velika vrata uvede cyberpunk u mainstream kinematografiju sredine 1990-ih. S Keanuom Reevesom u glavnoj ulozi, ovaj distopijski akcijski triler donosi viziju 2021. godine u kojoj megakorporacije kontroliraju svijet, a informacije su najvrednija roba.
Johnny (Keanu Reeves) je kurir koji u svom mozgu prenosi osjetljive digitalne podatke – i to doslovno. A kako bi obavio najnoviji posao, mora izbrisati dio vlastitih sjećanja kako bi napravio mjesta za čak 320 GB podataka (što se tada činilo ogromnim). No, ono što ne zna jest da su podaci preveliki za njegov kapacitet i da mu prijeti smrt ako ih uskoro ne izbriše. U igru se uključuju kriminalci, korporacije, kiborzi i Yakuza. I svi žele ono što Johnny nosi – dok on pokušava preživjeti, otkriti istinu i spasiti sebe.
- PROČITAJTE VIŠE: Krvavi most | Mala zagrebačka ulica, ali i podsjetnik na mračnu prošlost našeg grada
Scenarij filma Johnny Mnemonic nudi zanimljive ideje. Točnije, svijest kao spremnik, informacijsko preopterećenje, tehnološka ovisnost… Ali njihova realizacija ostaje nedosljedna. Ukratko, ovaj SF film pokušava balansirati između akcijskog blockbustera i filozofskog cyberpunka, no rijetko uspijeva biti i jedno i drugo. Naracija zna biti zbrkana, a tempo neujednačen, no postavke i atmosfera ostavljaju trajan dojam.
Keanu Reeves u ovom filmu još nije “postao” Neo
Ali njegova distancirana, pomalo ukočena gluma već najavljuje ono što će savršeno funkcionirati u Matrixu. U filmu Johnny Mnemonic ta ista gluma djeluje mehanično, čak i kad bi trebala biti emocionalna. Dina Meyer kao žestoka zaštitnica Jane unosi malo živosti, dok Ice-T i Dolph Lundgren nude pretjerane, gotovo karikaturalne izvedbe.
Režija Roberta Longa, inače vizualnog umjetnika bez prethodnog filmskog iskustva, nerijetko djeluje neiskusno. Scene borbe su statične, montaža je gruba, a stil često više podsjeća na glazbene spotove iz 80-ih godina 20. stoljeća, nego na ozbiljan znanstveno-fantastični film. Ipak, produkcijski dizajn ima svojih trenutaka – tamni, elektronski pejzaži, prenapučeni megagradovi i kiborg elemente podsjećaju na Blade Runnera ili Akiru, ali s daleko manjim budžetom. Efekti su zastarjeli, no ponekad šarmantno retro. Glazbu potpisuje Mychael Danna, no važniju ulogu igraju industrijski rock i tehno elementi, koji pojačavaju osjećaj tehnološke anksioznosti.
Johnny Mnemonic nije velik film, ali je zanimljiv proizvod svog vremena. Premda tehnički nesavršen, nudi ranu vizualizaciju cyberpunk budućnosti, nekoliko originalnih ideja i atmosferu distopije koja će godinama kasnije doći na svoje u filmovima poput Matrixa. Danas djeluje pomalo nespretno i zastarjelo, ali kao kultni artefakt 90-ih ima svoju vrijednost – osobito za ljubitelje SF-a, cyberpunka i digitalne paranoje. Želite li vidjeti kako je cyberpunk izgledao prije nego je postao “cool”, Johnny Mnemonic je dobra startna točka. Letimava, ali ne i beznačajna. Više o ovom filmu možete doznati na IMDB-u, a on na toj stranici ima ocjenu 5.6/10.
