“Ula ulala” jedna je od onih pjesama Haustora koje je teško smjestiti u samo jednu ladicu. Objavljena je 1988. godine na albumu “Tajni grad”, četvrtom studijskom izdanju zagrebačkog sastava, a glazbu i tekst potpisuje Darko Rundek. Već na prvo slušanje pjesma osvaja neobičnom atmosferom i pomalo nadrealnim slikama, ali njezina posebnost nije samo u melodiji. Rundek kroz nekoliko minuta stvara vlastiti mali svijet u kojem se isprepliću svakodnevica, nemir, bijeg, ljubav i želja za nekim mirnijim mjestom.
“Ula ulala” karakteristična je za Rundekov način pisanja tekstova, u kojemu se konkretne slike često sudaraju s gotovo snolikim prizorima. Pjesma ne nudi klasičnu priču s jasnim početkom i krajem, nego slušatelja uvlači u atmosferu. Tu su neobični prizori, ljudi, prostor i osjećaj da se iza naizgled jednostavnih rečenica krije nešto mnogo veće. Upravo zato tekst pjesme ostavlja prostor za različita tumačenja. Netko će u njoj prepoznati ljubavnu priču, drugi bijeg od grada i svakodnevice, a treći prikaz svijeta koji postaje sve kaotičniji.
Jedan od upečatljivih motiva pjesme jest odlazak na selo, odnosno želja za bijegom iz prostora koji više ne pruža sigurnost i mir. Naime, grad u Rundekovu svijetu nije samo mjesto radnje, nego svojevrsno stanje duha. Nasuprot njemu pojavljuje se mogućnost odlaska, promjene i pronalaska prostora u kojemu bi se moglo početi ispočetka. Takva ideja i danas zvuči blisko. Želja da se čovjek makne od buke, gužve i svakodnevnog pritiska nije vezana uz određeno vrijeme pa “Ula ulala” zbog toga nije ostala zarobljena u osamdesetima.
Posebnu snagu pjesmi “Ula ulala” daje njezina glazbena atmosfera
Haustor nikada nije bio običan rock sastav, a “Ula ulala” dobro pokazuje koliko je njihov zvuk mogao biti slojevit i drugačiji. U pjesmi se osjećaju elementi rocka, reggaea i karakteristične Haustorove sklonosti eksperimentiranju, dok aranžman Julija Reljića dodatno pridonosi njezinoj osebujnosti. Rundekov vokal nije klasično “ispeglan”, nego ostaje prepoznatljiv i pomalo pripovjedački. Upravo ta kombinacija glazbe, glasa i teksta stvara atmosferu zbog koje pjesma nakon toliko godina još uvijek zvuči autentično.
“Ula ulala” treba promatrati i u kontekstu 1988. godine, kada je Haustor već imao izgrađenu reputaciju jednog od najvažnijih bendova zagrebačke i tadašnje jugoslavenske rock scene. “Tajni grad” pokazao je da grupa ne želi ponavljati već iskušane obrasce, nego nastavlja istraživati vlastiti glazbeni izraz. Pjesme s tog albuma razlikuju se po atmosferi i pristupu, a “Ula ulala” ostala je jedna od onih koje se posebno pamte. Njezina snaga nije u velikom refrenu koji se nameće na prvo slušanje, nego u svijetu koji se polako otvara svakim novim slušanjem.
Zato “Ula ulala” i danas ima posebno mjesto među pjesmama Haustora i Darka Rundeka. To je pjesma koja ne pokušava sve objasniti i upravo joj je to jedna od najvećih vrijednosti. Četrdesetak godina nakon nastanka ona još uvijek može izazvati osjećaj nostalgije. Ali i nešto važnije – znatiželju da je ponovno poslušamo i pokušamo shvatiti što nam zapravo govori. U vremenu u kojem se pjesme često potroše nakon nekoliko slušanja, “Ula ulala” pokazuje zašto dobre pjesme mogu trajati desetljećima. Ne daju sve odgovore, nego ostavljaju trag.