Latinska izreka “damnatio memoriae” doslovno znači “osuda sjećanja” i označava praksu brisanja uspomene na neku osobu nakon njezine smrti ili pada s vlasti. Ovaj izraz najčešće se povezuje s Rimskim Carstvom, gdje su senat ili carevi odlučivali da određeni pojedinci više ne zaslužuju da ih se pamti. Cilj je bio potpuno ukloniti njihovu prisutnost iz kolektivne svijesti – iz javnog života, spomenika pa čak i iz pisanih dokumenata.
A ova praksa nije bila samo simbolična, nego i vrlo konkretna. Naime, ime osobe osuđene na “damnatio memoriae” uklanjalo se s natpisa, kipovi su im se rušili ili im se lica fizički brisala, a njihove slike i reljefi strugali su se do neprepoznatljivosti. Takva kazna predstavljala je najteže moguće poniženje, jer je Rimljanima bilo iznimno važno da ih se pamti i nakon smrti. Vječna slava i ugled predaka činili su temelje rimskog društva pa je brisanje iz povijesti bilo gore od smrti.
- PROČITAJTE VIŠE: Indiana Jones | Harrison Ford kao karizmatični arheolog i avanturist s bičem i fedora šeširom
No, zanimljivo da ova latinska izreka nikada nije bila službeno kodificirana u rimskom pravu. Jednostavno, radilo se više o političkoj i društvenoj praksi nego o formalnom zakonu. Odluku o brisanju sjećanja donosio je najčešće senat ili novi car, a provođena je putem dekretâ i javnih radnji. Iako je cilj bio potpuno ukloniti tragove postojanja “nepoželjnih” osoba, paradoksalno, upravo ta zabrana često ih je učinila još poznatijima, jer povjesničari bilježe njihove sudbine.
Poznati primjeri uključuju cara Domicijana, čije je ime nakon ubojstva izbrisano s natpisa
Ili cara Getu, kojeg je vlastiti brat Karakala dao ubiti, a zatim sustavno uklanjao sve dokaze o njegovom postojanju. Ipak, nisu svi pokušaji brisanja bili uspješni – neki natpisi i reljefi sačuvali su se do danas pa nam pružaju uvid u ovu zanimljivu praksu.
No, “damnatio memoriae” nije bila ograničena samo na Rim. Slične prakse postojale su i u drugim civilizacijama – od Egipta, gdje su nasljednici uništavali kipove svojih prethodnika, do modernog doba, kada se mijenjaju nazivi ulica, uklanjaju spomenici ili zabranjuje spominjanje određenih vođa. Ideja da se neželjeni pojedinac izbriše iz kolektivne svijesti univerzalna je i ponavlja se kroz povijest.
Danas se pojam koristi metaforički, označavajući pokušaje sustavnog brisanja nečijeg utjecaja ili postojanja. U eri digitalnog doba, kada informacije ostaju zabilježene gotovo zauvijek, “damnatio memoriae” poprima novo značenje – sada je mnogo teže “izbrisati” nekoga iz javnog sjećanja. Ipak, sama ideja i dalje fascinira povjesničare, politologe i filozofe, jer otvara pitanja o odnosu moći, sjećanja i identiteta.
10 zanimljivosti i primjera “damnatio memoriae”:
- Car Domicijan | Nakon ubojstva 96. godine, senat je naredio uklanjanje svih njegovih kipova i imena s javnih mjesta.
- Car Geta | Ubijen 211. od brata Karakale; njegovo ime je brisano iz svih natpisa, a portreti uništeni.
- Neron | Iako nije službeno osuđen na “damnatio memoriae“, mnogi njegovi spomenici uklonjeni su nakon smrti.
- Senator Sejan | Nakon što je pao u nemilost cara Tiberija, njegovi kipovi su uništeni, a ime izbrisano iz javnih zapisa.
- Egipat | Faraon Tutmozis III pokušao je izbrisati sjećanje na kraljicu Hatšepsut, uništavajući njezine kipove i reljefe.
- Staljinov SSSR | Bivši suradnici poput Trockog sustavno su uklanjani s fotografija i dokumenata.
- Nacistička Njemačka | Nakon Drugog svjetskog rata saveznici su uklanjali nacističke simbole i imena s javnih prostora.
- Moderni spomenici | U SAD-u i Europi uklanjaju se kipovi povezani s ropstvom ili kolonijalizmom, što podsjeća na suvremeni oblik “damnatio memoriae“.
- Bizant | Carevi i crkveni dostojanstvenici također su ponekad brisani iz službenih kronika.
- Digitalno doba | Iako internet pamti sve, postoje pokušaji “brisanja” kroz tzv. “pravo na zaborav” u Europskoj uniji, što je suvremeni pandan starorimskoj ideji.
