U autoindustriji postoji pojam koji se često koristi, a nosi naziv “rebadging” ili “badge-engineering”. A radi se o praksi u kojoj različiti proizvođači koriste istu ili vrlo sličnu osnovu automobila, a zatim ga prodaju pod različitim markama, često uz minimalne promjene u dizajnu, opremi ili imenu. Najčešća razlika između takvih vozila je oznaka brenda (logo) i poneki detalj u vanjskom stilu.
Ova strategija pojavila se još u prvoj polovici 20. stoljeća, kada su velike automobilske grupacije željele pokriti različite segmente tržišta, a da pritom uštede na razvoju novih modela. Umjesto da svaki brend gradi automobil iz temelja, jedan već postojeći model prilagodio bi se potrebama i imidžu druge marke. Tako se ubrzavala proizvodnja, smanjivali troškovi i povećavala ponuda.
- PROČITAJTE VIŠE: Toyota Corolla | Globalni simbol pouzdanosti i kvalitete i najprodavaniji auto svih vremena
Glavni razlog za ovakvu praksu uvijek je bio ekonomski. Razvoj potpuno novog modela iziskuje goleme investicije, a rebadging omogućuje štednju dijeljenjem platforme, motora i tehnologije. A osim uštede, postoje i drugi razlozi:
- Prisutnost na novim tržištima: proizvođač može brzo ući na tržište koristeći postojeći automobil partnera.
- Dopuna ponude: brend može ponuditi segment vozila koji inače ne bi razvijao sam.
- Suradnja među proizvođačima: često se događa da dvije tvrtke dijele troškove razvoja i zauzvrat nude gotovo identične automobile pod vlastitim imenima.
Za proizvođače prednosti koje donosi rebadging su jasne – ušteda, brza prilagodba i šira ponuda
A za kupce prednost može biti pristupačnija cijena određenog modela, budući da se isti automobil nudi pod različitim brendovima. Međutim, postoje i mane. Ako se rebadging ne izvede pažljivo, kupci mogu shvatiti da vozilo nije autentično i da je zapravo kopija drugog modela. A to u konačnici može narušiti ugled marke. Primjerice, ako luksuzni brend ponudi automobil koji je gotovo identičan mnogo jeftinijem modelu druge marke, to može dovesti do negativnih reakcija na tržištu.
U suvremenoj autoindustriji rebadging ili badge-engineering je i dalje prisutan, iako u nešto sofisticiranijem obliku. Danas proizvođači češće dijele platforme i tehnologiju, ali pokušavaju osigurati dovoljno razlika u dizajnu, interijeru i opremi kako bi kupci dobili osjećaj da kupuju poseban automobil. Ipak, primjeri potpuno identičnih vozila s različitim oznakama i dalje postoje, posebno u segmentu manjih automobila i gospodarskih vozila.
Dodajmo i da je rebadging posebno popularan u globaliziranim partnerstvima. Tako koncerni poput Stellantisa, Renault-Nissan-Mitsubishija, Volkswagena ili Toyote često koriste ovu strategiju kako bi maksimalno iskoristili ulaganja i pokrili sve dijelove tržišta – od gradskih automobila do SUV-ova i dostavnih vozila. Više o ovoj pojmu vezanom za auto industriju možete doznati na Wikipediji, a 10 primjera rebadginga pročitajte u nastavku ovog teksta.
10 primjera rebadginga:
- Peugeot 4007 – Citroën C-Crosser – Mitsubishi Outlander
- Opel Agila – Suzuki Wagon R
- Toyota Aygo – Peugeot 107 – Citroën C1
- Chevrolet Spark – Daewoo Matiz
- Volkswagen Sharan – Ford Galaxy – SEAT Alhambra
- Fiat Fullback – Mitsubishi L200
- Mazda 121 – Ford Fiesta
- Lancia Thema – Chrysler 300
- Renault Trafic – Opel Vivaro – Nissan Primastar
- Holden Commodore – Chevrolet SS