Melankolija je stanje duha koje ne nosi nužno tugu, ali ne dopušta ni vedrinu. To je tiha, postojana sjena koja se šulja između misli, osjećaja i pogleda u daljinu. Za razliku od depresije, koja parazitira na volji i iscrpljuje energiju, melankolija često dolazi u nijansama. I to kao osjećaj blage tuge bez jasnog uzroka, nostalgija za nečim izgubljenim ili nedokučivim ili kao osjetljiva svijest o prolaznosti svega što volimo.
U povijesti ljudske misli, melankolija je imala kompleksnu ulogu. Stari Grci su vjerovali da je uzrokovana viškom “crne žuči” (melaina chole), što je i izvor same riječi. Hipokrat je opisivao melankolike kao osobe sklone dubokim mislima, povlačenju i promjenama raspoloženja. Tijekom renesanse, melankolija je dobila gotovo romantičnu dimenziju. Naime, smatrala se znakom genijalnosti, duhovne dubine i umjetničke osjetljivosti. Slike poput Dürerove Melancholia I prikazuju figuru zamišljenog bića, okruženog simbolima znanja i stvaranja, ali paraliziranog unutarnjom težinom.
- PROČITAJTE VIŠE: Špageti vestern | Europski filmski pogled na američki Divlji zapad
U suvremenom svijetu, gdje dominira imperativ optimizma, produktivnosti i stalne distrakcije, melankolija je gotovo nepoželjna. No ona nije nužno nešto negativno. Dapače, u svom najdubljem smislu, melankolija je trag unutarnje svijesti o krhkosti postojanja. Ona nas vraća samima sebi, poziva na usporavanje i promišljanje, na nježno prihvaćanje stvari koje ne možemo kontrolirati ni objasniti.
Melankolija se često potiče vanjskim okidačima
A to su kišni dani, poznata pjesma, stari miris, fotografija iz djetinjstva. No ponekad dolazi bez ikakvog vidljivog razloga. Možemo sjediti u tramvaju ili gledati more i osjetiti neizrecivu sjenu. I to ne zbog nečeg što se dogodilo, nego zbog svijesti da sve prolazi, da ništa nije vječno. Ukratko, to je tuga bez tragedije, ali i spokoj bez veselja.
Dodajmo i da su umjetnost i melankolija oduvijek bile povezane. Tako su najveća književna i glazbena djela često rođena iz unutarnjih sukoba i emocionalne dubine. Pjesme koje nas dirnu u srž, slike koje nas zaustave, filmovi koji nas rasplaču – sve to često proizlazi iz melankoličnog pogleda na svijet, iz ranjivosti i svijesti o prolaznosti. U tom smislu, melankolija nije slabost, nego unutarnja snaga koja nas čini ljudskima.
Ipak, važno je razlikovati melankoliju od kliničke tuge. Naime, melankolija dopušta funkcionalnost i refleksiju – točnije, ona ne razara, već oblikuje. U njoj se skriva tiha ljepota, neuhvatljiva i suptilna, ali duboko stvarna. To je stanje koje nas podsjeća da ne moramo uvijek biti sretni, da postoji vrijednost i u tišini, u praznini, u čežnji koja nema jasan objekt. Jednostavno, melankolija je kao sjena u sumrak – nije ni dan ni noć, već prijelaz. U tom prijelazu često pronalazimo najiskrenije dijelove sebe. Više o ovoj temi možete doznati na Wikipediji.
