Frustracija je jedno od najčešćih, ali i najpodcjenjenijih emocionalnih stanja u suvremenom društvu. Svi je osjećamo – u prometu, na poslu, u vezama pa čak i pred ekranom kad nešto ne radi kako treba. To nije eksplozija bijesa, ni očaj, već suptilno i kontinuirano stanje unutarnjeg nezadovoljstva kad postoji jaz između onoga što želimo i onoga što realno možemo postići.
Frustracija nastaje kad su naši ciljevi blokirani, kada ne možemo ostvariti nešto što smatramo važnim ili kada nas vanjske okolnosti sprječavaju da djelujemo kako bismo htjeli. Ponekad su uzroci trivijalni – čekanje u redu, loš Wi-Fi signal ili spor sustav na poslu. No često su puno dublji: nepravda, birokracija, loši odnosi, nemogućnost da se izrazimo, a da pritom budemo shvaćeni i prihvaćeni.
- PROČITAJTE VIŠE: Hiperbola | Stilsko izražajno sredstvo pretjerivanja
U psihologiji, frustracija se opisuje kao odgovor na konflikt između želje i prepreke. Ona može biti kratkotrajna, ali i kronična – i tu počinje problem. Kronična frustracija polako, ali sigurno erodira mentalno zdravlje. Dovodi do osjećaja bespomoćnosti, pada motivacije, cinizma pa čak i depresije. Ljudi koji dugo osjećaju frustraciju često se povlače, postaju agresivni ili jednostavno – otupjeli.
Moderno društvo stalno potiče frustraciju
S jedne strane, svakodnevno nam se prodaje ideja da možemo sve – ako dovoljno radimo, ako smo “pozitivni” i “disciplinirani”. S druge strane, sustavi u kojima živimo često ne pružaju stvarne prilike. Ljudi rade previše za premalo, nemaju stvarni utjecaj na posao koji obavljaju, a osobni odnosi sve se više svode na površne kontakte i komunikaciju kroz ekrane. Rezultat? Kolektivna frustracija koja izbija u obliku pasivne agresije, društvenog pesimizma ili emocionalnog umora. U radnom okruženju, frustracija je posebno opasna. Nije odmah vidljiva, ali djeluje tiho – kroz pad produktivnosti, izostanak inicijative i emocionalnu distancu prema kolegama i zadacima.
Tako zaposlenik koji je frustriran neće nužno biti neposlušan ili problematičan, ali će prestati ulagati trud. On će raditi “po PS-u”, bez strasti, bez ideja i bez povezanosti s ciljevima tvrtke. No, važno je naglasiti da frustracija nije slabost. To je signal. Ona govori da nešto ne funkcionira – u okolini, odnosima ili u nama samima. Ključno je naučiti prepoznati izvor frustracije i odlučiti – možemo li ga promijeniti ili ga trebamo prihvatiti i mijenjati svoj pristup.
A rješenje ne mora biti drastično – ponekad je dovoljno postaviti granice, izraziti svoje mišljenje, promijeniti rutinu ili jednostavno – uzeti pauzu. U svijetu koji nas stalno gura prema “više, bolje, brže”, frustracija je neizbježna. Ali ne mora biti destruktivna. Može postati pokretač promjene – ako je prepoznamo na vrijeme, ako ne ignoriramo ono što nas guši i ako imamo hrabrosti reagirati. Jer najgore što možemo učiniti jest naviknuti se na frustraciju i prihvatiti je kao svakodnevnu normu.
