Samuel Beckettovo remek-djelo “U očekivanju Godota” (francuski “En attendant Godot” ili engleski “Waiting for Godot”), premijerno izvedeno 1953. godine, jedno je od najvažnijih djela avangardnog teatra i književnosti apsurda 20. stoljeća. Iako se formalno vodi kao drama u dva čina, ovo djelo daleko nadilazi klasičnu dramaturgiju. Naime, ono je filozofska meditacija o ljudskoj egzistenciji, protoku vremena i neprestanoj potrazi za smislom u svijetu bez očitih odgovora.
Radnja knjige U očekivanju Godota je naizgled jednostavna. Dvojica beskućnika, Vladimir i Estragon, čekaju nepoznatu osobu po imenu Godot. Ne zna se tko je on, kada (ili hoće li uopće) doći, niti zašto ga čekaju. Čitavo vrijeme njihovo čekanje ispunjeno je dijalozima, digresijama, ponavljanjima, pokušajima razbibrige te dolascima drugih likova – Pozzo i njegova podređenog Luckyja. No, bez obzira na prividnu dinamiku, u suštini se ništa ne događa. Likovi se ponovno sastaju u drugom činu, ponavljaju iste obrasce i još uvijek čekaju.
- PROČITAJTE VIŠE: Afera Thomasa Crowna | Umjetnost, zavođenje i krađa u trileru s Pierceom Brosnanom i Rene Russo
Ta statičnost radnje nije slučajna. Samuel Beckett svjesno izbjegava tradicionalni zaplet, kulminaciju i rasplet. Time sugerira temeljnu ideju apsurda. Točnije, da život možda nema konačni cilj ni jasno značenje, ali čovjek uporno pokušava uspostaviti strukturu i smisao u toj praznini. Godot, kao simbol ili metafora, može predstavljati Boga, spas, budućnost, nadu i smrt. Ili ništa od toga. Beckett nikada nije dao jednoznačno tumačenje, ostavljajući čitatelju (i gledatelju) slobodu da sam traži značenje.
Likovi Vladimira i Estragona prikazani su kao arhetipski “mali ljudi”
Oni su ranjivi, iscrpljeni, ali i uporni u svojoj rutini čekanja. Njihov odnos oscilira između prijateljstva, ovisnosti i nesporazuma, što dodaje humanu dimenziju inače apstraktnoj postavci. S druge strane, likovi Pozza i Luckyja dodatno pojačavaju grotesknost i nelogičnost svijeta. Tako je Luckyjeva verbalna tirada, besmislena, ali stilistički virtuozna, primjer jezika koji više ne služi komunikaciji nego samoj sebi.
Drama U očekivanju Godota pisana je minimalistički, s naglaskom na ritam, tišinu i repetitivnost. Scenski prostor gotovo je prazan – jedno stablo i cesta – što pojačava osjećaj ništavila. Beckett koristi humor, ali to nije klasična komedija. Smijeh je često nelagodan, proizašao iz egzistencijalne tjeskobe. Upravo ta mješavina tragedije i komike čini ovu dramu toliko upečatljivom.
Danas, više od sedamdeset godina nakon nastanka, književno remek-djelo U očekivanju Godota ostaje relevantno. U vremenu u kojem ljudi i dalje čekaju odgovore – političke, duhovne ili osobne – Samuel Beckett nas podsjeća da možda nećemo dobiti rješenja, ali čin čekanja, dijaloga i prisutnosti s drugim ljudskim bićem možda je jedino što imamo. U tom smislu, ova knjiga nije poziv na očaj, nego na lucidno prihvaćanje života kakav jest – apsurdan, ali ne nužno besmislen. Više o ovoj apsurdnoj drami možete doznati na Wikipediji.
