mladen tudor - zagreb, trg bana jelačića - 1954

Bez gubljenja snage – O fotografskoj knjizi Mladena Tudora “Dijalog u slici”

Kako bih mogla napisati ovaj tekst, probala sam se prisjetiti otkad pamtim Mladena Tudora. Ne želim reći otkad ga poznajem, jer mi se to čini suviše prisno i netočno, iz razloga što je naše poznanstvo slučajno, gotovo rubno. Čini ga nekoliko malih susreta poput onog davnog, jednom na Cresu, gdje nam je prepričavao zgodu s turistima koji su mu ušli u kuću, misleći da je to konoba u kojoj mogu nešto naručiti za jelo i piće.

I pritom se smijao kako samo on zna, iskreno radostan zbog te spačke koju život zna posložiti, a dobar fotograf pretočiti u snimak koji će zatim trajati generacijama, ne gubeći pritom snagu.

Nekoliko je takvih fotografija koje je Mladen Tudor snimio i koje pamtim gotovo do detalja. Slika svijeta koji nisam vidjela, ali koji mi je prepoznatljiv i razumljiv zahvaljujući njegovoj specifičnoj sposobnosti da se unese u prizor ostajući ipak na primjerenoj udaljenosti, bez da pritom forsira one standardne ubode koje fotografije nerijetko omogućuju. Rekla bih čak da ubod, shvaćen u kontekstu gotovo dramatičnog termina koji je Barthes uveo u fotografski diskurs, ostaje poput trna kojeg se ne možemo riješiti, nego se s vremenom naučimo kretati uz njegovo prisustvo.

Ovaj podugačak uvod posvećen je knjizi koju je Mladen Tudor izdao u suradnji s Muzejom moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci krajem 2019. godine. Ne bez poteškoća, donekle limitiran – kao uostalom i svi koji se u našem, fotografiji nesklonom okruženju, odvažuju na ovakve pothvate. Naklada je neobičnog broja, a spominjao se i problem s tiskom. Doduše, ako ćemo biti iskreni, takav problem ima većina fotografa, jer domaće tiskare daleko su od uvjeta koji vladaju u razvijenijim sredinama, u kojima fotografske monografije nisu rijetkost kao ovdje.

I što radi Tudor, nakon što je održao svoju retrospektivu i doživio raspad svijeta koji je poznavao i bilježio? Dijalog u slici, kako je knjiga nazvana, složena je neuobičajeno, izvan onih standardnih parametara određenih serijama, kronologijom i potrebom za historiografijom koju, koliko god poneki od nas pisali o fotografiji, ne možemo nadoknaditi. Jer je, jednostavno rečeno, previše toga propušteno u proteklim razdobljima.

Ilustrativni dio knjige započinje fotografijom snimljenom u Zagrebu sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Računajući na ona opća mjesta iz Tudorovog opusa, ako ih smijem uopće tako zvati, pomislila sam na neka mala mjesta u kojima je boravio, poput Dalmatinske Zagore, ili neka druga, isprva nespremna ponovno gledati u okoliš koji više nije moguće prepoznati. Priča koju je ponudio gledatelju puna je iznenađujućih obrata i veza koje je uspostavio između prizora, vođen autorskom intuicijom koju ne moramo nužno prepoznati u svakom detalju, ali koja bilo koga tko poznaje njegov rad neminovno intrigira.

I dok bismo olako mogli reći kako nas nešto podsjeća na već viđene scene, ili pojedine majstore kako domaće tako i internacionalne fotografije, Tudor uvijek uspješno izmiče. Njegove su zagrebačke scene sjetne, osobito one rane, gotovo razbacane po stranicama. I svaki put kad ih vidim, poput lica onog dječaka pred slastičarnicom, ili one gotovo sanderovske atmosfere popravljača automobila snimljenog tko zna u kojem dijelu grada, postavljam pitanje o onoj posebnoj magiji fotografije, koju ni jedan drugi medij ne može proizvesti.

I naravno, slijedi pitanje: zašto upravo ovaj raspored, koji je narativ autor želio postići? Jer takva je odluka – osobito kad je iza vas mnogo vremena i mnogo radova, a još više usvojenih načina gledanja u te radove – u stvari hrabra. Kao da briše sve ono što smo znali, jer ne želi da i dalje pratimo liniju vlaka koji odvoze gastarbajtere u Njemačku, niti putanju nekog putovanja na kojem, jedan za drugim, susreće likove koji grade svijet kakav je bio, i pogled koji je tom svijetu svjedočio.

Listajući, krećemo se između ruralnih tipova koji grubo odsijecaju komade kruha i salama, veseljaka i tragičara s raznih strana svijeta, transvestita koji svjedoči kako se svijet odjednom okrenuo naopako, iako je već šezdesetih bilo vidljivo da se sve mijenja i nikad neće biti isto.

Intrigantni su spojevi ljudi iz raznih sredina, različitih povijesti, okrenutih svatko na svoju stranu. Takva su nova i osobna čitanja fotografija itekako važna, jer nas čine svjesnima koliko je važno vraćati se onome za što smo mislili da o tome sve znamo, samo da bismo se uvjerili da to nije nužno tako. Naći će se tako – ne licem u lice nego leđima u leđa – scena iz Rogoznice, pričest djevojčice koja je čučnula čekajući da njezina družina koju čine četiri žene, završi s razgovorom, dok u pozadini ribar slaže mrežu posve neopterećen zbivanjem. Neposredno uz ovu, scena je snimljena u Auschwitzu; čine je biskupi i logoraši.

Potresna je to kompozicija dvaju posve razdvojenih svjetova. Jer gornji red u bijelim haljama i pogleda okrenutih udesno gotovo uopće ne dotiče red logoraša u donjem registru kompozicije, pogleda usmjerenih u posve drugu stranu.

O osobitostima Tudorova rasporeda piše i autor predgovora Zlatko Würzberg, s razlogom upozoravajući na potrebu individualnog postavljanja vrijednosnog suda i zadovoljstva koje je moguće postići otkrivanjem i tumačenjem svake pojedine fotografije. Jer, uz ostalo, to je ono na što nas je gotovo prisilio Tudor, kad je na stol postavio ono s čim je zaželio prezentirati svoj opus, i zatim krenuo miješati i kombinirati prizore, gradeći iznenađujuću strukturu.

Mladen Tudor nerijetko se spominje kao naš jedini bressonovac i fotograf koji se nije pitao što snimiti, nego kako, došavši na taj način “do vlastitog rukopisa i stila, kojega ni reporterski nalozi nisu uspjeli razoriti”, kako je svojedobno zapisao Veselko Tenžera. Njegova naizgled jednostavna i ujednačena fotografija nenaglašenih kontrasta pokazuje kako je moguće na vizualno domišljat način spojiti nespojivo, komunicirati na općom ljudskom nivou bez obaziranja na prepreke bilo koje vrste.

Dokumentarnost njegovih prizora lišena je senzacionalizma koju nerijetko nailazimo u žurnalističkoj fotografiji. Kod njega dominira razumijevanje i ljudski interes za svijet u kojem egzistira, osobito zabilježen u nizu sitnih svakodnevnih događaja na koje nailazi putujući 60-ih godina po Jugoslaviji, te kasnije Europi i svijetu.

Pišući o njemu, Veselko Tenžera s kojim je prijateljevao i surađivao u zlatno doba žurnalizma Vjesnikove press agencije, napisao je kako je “fotoreporter posljednje dijete novinarstva”. I doista, ukoliko usporedimo ono što je svojedobno Tudor objavljivao s onime što ćemo u malobrojnim tiskanim medijima moći vidjeti danas, razlika je i više nego drastična.

Tudorov karakter progovara s njegovih fotografija. Često je zamjetan humorni odmak kojim dopunjuje doživljaj, a prevladavajući interes za ljude u zaokruženom, ponešto suspregnutom i ozbiljnom opusu, daje mu potrebnu živost. Funkcionalnost, a ne egzotičnost likova u skladu su s Tudorovom odlukom da ne manipulira značenjem ni ne dovodi u pitanje objektivnost prikaza. Ljepota je u nepotrebnosti dodatnih komentara, u neposrednosti likovnog govora, izravnosti koja je beskompromisna. I koja sasvim sigurno zavrjeđuje su našu pozornost. (Sandra Križić Roban)


PROČITAJTE VIŠE:

Ključne riječi (tagovi): - - - - - - - - - -

1 thought on “Bez gubljenja snage – O fotografskoj knjizi Mladena Tudora “Dijalog u slici”

Comments are closed.