jadranko rebec - izložba od figure do apstrakcije / slika veliki prasak u atelieru / 2019.

Jadranko Rebec u Mimari na izložbi “Od figure do apstrakcije” izlaže svoja djela

Slikar Jadranko Rebec najavljuje svoju izložbu slika pod nazivom “Od figure do apstrakcije”. Izložbu možete pogledati od 1. do 18. rujna 2019. godine u Muzeju Mimara na Rooseveltovom trg 5. O ovom slikaru više doznajte na njegovoj mrežnoj stranici na adresi jadrankorebec.de. Uvod u izložbu napisao je Nikola Albaneže – “Kako preoblikovati kaotični u uređeni svijet – tečaj za napredne”?

Distancirani pogled promatrača ljudskoga života općenito, a likovnih umjetnosti u našemu slučaju posebno, u pravilu je sazdan od finoga tkanja. U njemu je isprepleteno poznavanje i ironija… Isprepleteni su poput osnove i potke. Poznavanje je čvrsti temelj: podrazumijeva upućenost u povijesna zbivanja, shvaćanje rezultata određenih procesa te zaključaka što ih je o specifičnoj problematici moguće donijeti. Ironija pak, s druge strane, poput igle probojna, može biti širokoga raspona; od nemilosrdne i ubitačne (koja prelazi u rugalaštvo i ismijavanje) do blage i dobronamjerne (koja podučava i usmjerava). Kada se tako ocrtanom pogledu pridruži i ruka – umješna u radu, u koordinaciji s okom – dobivamo osobnost koja je sposobna istodobno donositi i relevantne sudove i sama stvarati nove kreacije.

Upravo sam na taj način, tijekom rijetkih susreta u proteklih nekoliko godina, doživio Jadranka Rebeca

Stoga, primjereno tome, i nastojim prikazati njegov karakter – s napomenom kako izvorno značenje grčke riječi eironeá (hinjenje, ismijavanje) za njega zasigurno ne vrijedi – te napose, opisati njegovu likovnu produkciju. Stasao u vrijeme pune afirmacije minimalističkog i konceptualnog slikarstva, formiran je sedamdesetih godina prošloga stoljeća (koje je ujedno i vrijeme početka krize projekta moderne) u okruženju dinamične njemačke scene. Rebec je s osobitim nagnućem odmah pristupio zamisli i shvaćanju jedinstvenosti slikarskoga prostora i predmetnosti slike na čemu je – na konstruktivnosti, dakle – gradio, što i nadalje čini, svoje kompozicije.

Međutim, ne samo forma, nego još izrazitije kolorizam, odnosno koloristički međuodnosi, zadobivaju za njega primarnu važnost. Tom slikarskom svojstvu, kako sam ističe, prepušta “da u biti nosi poruku na slici” jer “međusobna komunikacija boja daje slici napetost”.

Jadranko Rebec radovima iz recentnoga razdoblja pokazuju iznimno širok raspon palete

Ponekad su boje agresivne, snažnih kontrasta, signalnih kvaliteta (kakve nalazimo u radu iz 2019.) te neobičnih, sasvim iznenađujućih suzvučja / nesuzvučja (kolorističke konsonance i disonance), ponekad nježne i suzdržane do ruba akromatičnosti (kao na većem dijelu ponekih radova iz 2018., no nikad na čitavoj povšini) – te ujedno potvrđuju kako je balansiranje između napetosti i njegova razrješenja konstanta u umjetnikovu tretmanu slike.

Iste ambivalentne odlike otkrivamo i kada obratimo pozornost na rukopis u konkretnom, užem značenju toga pojma; zaglađene površine izmjenjuju se s vidljivim tragovima poteza. U pogledu čitavih kompozicija vidljivo je također nastojanje za uvođenjem reda. No nipošto savršenim i krutim, nego takvim koje unutar discipline dopušta njegovo narušavanje, ležerno projavljivanje nereda, zbog čega ni tendencija simetriji nikada nije dovedena do krajnosti.

I premda je po svojoj primarnoj vokaciji apstraktni slikar, Jadranko Rebec je povremeno pokazivao sklonost za uključivanje figurativnih motiva

Svakodnevnih i banalnih, ikoničkih, a opet trivijalnih – u čemu je nedvojbeno zamjetan utjecaj pop-arta. Zanimljivo je to nečisto stanje za nekoga tko ipak pripada umjetničkoj struji za koju “umjetnost potječe od sebe same”. Tako on i na taj način iskazuje svoju individualnu, nepravovjernu poziciju između. Naročito indikativnim se u tom smislu pokazuje Autoportret iz 1986. Pred nama je ne samo trostruki motiv tri istovjetna (ili gotovo istovjetna) elementa u trokutnom suodnosu. Pri tome se uvodi ne samo varijabilnost s reminiscencijama slavnih ženskih aktova (Tizianova Urbinska Venera i Danaja te Velasquezova Venera) – nego i trokutna (dijelom i piramidalna) kompozicija koju čini bočno prikazani bicikl s biciklistom. A zapravo je narator u bijegu. Ili, “kao da se žurim da izađem is slike”, kako kaže sam autor.

Pridodamo li tome i pozadinsku romboidnu rešetku vidimo igru geometrijskim likovima (trokut, četverokut) i brojevima (tri i četiri). Pri čemu i četiri motiva međusobno tvore prilično deformiran plošni lik i prostorni oblik. Apstraktni dio slike može se shvatiti i kao šala na račun proklamirano tipičnoga hrvatskog dizajna. Kvadrati se, u ritmičkim izmjenama crvenih i bijelih geometrijskih likova – koloristički približenih, kao da su na putu stapanja – pretvaraju u prostoručne zvrkaste paralelograme.

Primjer opuštene dekorativnosti ne temu mode i postmodernističke staromodnosti nalazimo u radu 3 for 1 iz 2004. godine

Na kojemu rasprostiranje istovjetna ornamenta stvara strukturne ritmove koji definiraju prostor i organiziraju kompoziciju. Uključivanje figurativnih motiva – kojima se, poigravajući se subjektivim impulsima, čas približava pa opet udaljava od njih (to jest, doslovce ih, premazujući stare radove, negira) – unosi subverzivni element u apstrakciju i dekorativnu stilizaciju te autoironijski odnos prema vlastitu radu.

Jadranko Rebec svojim se recentnim radovima – uz poneki osvrt na prethodne cikluse što pružaju uvid u genezu njegova rada – dostojno predstavlja hrvatskoj publici. Potvrđuje se kao predstavnik visoke likovne kulture koji se ne mora o njoj brinuti niti dokazivati nekakvu vlastitu elitnu poziciju. Reminiscencije na povijest umjetnosti te reference na likovne prethodnike, ali i na masovnu kulturu pa i kič, nepretenciozno su, rekli bismo žovijalno prisutne. Umjetnik koji zna oblikovati kaotičnost svijeta. Uređivati ga, ali pritom ne pritezati prejako. Jer u njega sklonost redu ne isključuje slobodu poteza – može si to lagodno dozvoliti.

Tagged