meštart - archeology of archetypes - barbara vujanović i martina miholić - 2020

Meštart – izložba Archeology of Archetypes umjetnice Martine Miholić

Tijekom jedanaest godina održavanja, program MEŠTART isprofilirao se kao platforma produkcije i promocije suvremene umjetnosti te rekontekstualizacije umjetnosti Ivana Meštrovića.

Domaći i strani umjetnici i umjetnice različitih medijskih usmjerenja i generacija, svojim intervencijama u stalnim postavima Muzeja Ivana Meštrovića, Atelijera Meštrović i Galerije Meštrović, otvaraju nove poglede na djela i prostore u kojima su izložena.

Dijalozi grafitera, slikara, kipara, multimedijalnih autora i autorica s Ivanom Meštrovićem zasnivaju se na osobnom iskustvu i razumijevanju aktualnoga trenutka. Povremene intervencije promišljeno postavljene uz Meštrovićeve skulpture, privlače novu, mahom mlađu publiku, ali i posjetitelje koji se rado vraćaju u nekadašnje kiparove domove i atelijere u Zagrebu i Splitu.

Kao što je i sama autorica programa, kustosica izložbi Barbara Vujanović istaknula svakom izložbom otkrivaju se nova značenja kompleksne Meštrovićeve baštine.

Do sada su u Atelijeru Meštrović i u Galeriji Meštrović izlagali

Slaven Lunar Kosanović, Marko Zets Prpić, Aleksandar Angel Milivojević, Filip Morka Burburan, Ronald Aleksander Lindgreen, Amela Frankl, Vedran Perkov, Petar Barišić, Loren Živković Kuljiš, Ana Kuzmanić, Tanja Ravlić i Ivana Tkalčić.

Više o MEŠTART-u doznajte na mrežnim stranicama Muzeja Ivana Meštrovića na adresi mestrovic.hr.

Povodom zadnje i još aktualne MEŠTART izložbe – Archeology of Archetypes umjetnice Martine Miholić, koju možete razgledati do 31. prosinca 2020. godine, izdan je i katalog koji možete potražiti u Atelijeru, gdje će vas kustosica izložbe ili sama umjetnica provesti kroz svoju komunikaciju s opusom velikog Ivana Meštrovića.

Biografija umjetnice Martine Miholić

Martina Miholić diplomirala je 2004. godine na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 2011. magistrirala na Central Saint Martins Collegeu u Londonu. Od 2015. voditeljica je Galerije PM i Galerije Prsten u HDLU-u. Sudjelovala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama te umjetničkim rezidencijama.

O izložbi Archeology of Archetype

Pri razmatranju diskurzivnog okvira arhetipa nameće se pitanje je li mu moguće uteći, odnosno je li on uistinu posve apsolviran? Primjerice, prvim činom preobrazbe tjelesne predodžbe u materiju, kreator je u nju utisnuo fizičke postulate, koji su nužno sugerirali mnogo širi spektar ideala. Svako je razdoblje u neprekidni arhetipski slijed ugradilo svoje potrebe i težnje. Granice tijela, prilagođavane poimanjima društva, odražavaju zapravo granice svijeta, iskustva te spremnosti da se ono individualno podredi načelima kolektiva. Iako je njima prilagođavano i muško i žensko tijelo, potonje se, zbog prevage umjetnika nad umjetnicama i zbog drugih povijesnih i socijalnih okolnosti i konvencija, prikazivalo u puno kompleksnijem rasponu arhetipskih varijanti.

U likovnim umjetnostima posebnu poziciju zauzima kiparstvo, koje je osobito pogodno za transponiranje tjelesnosti u materijale poput sadre, mramora, bronce, drva… Najpersistentniji obrasci razvijeni su u antici. Ona je do savršenstva razradila različite tipove prikaza akta, posebice ženskoga, koji su osim neupitne ljepote uključivali i razne simboličke konotacije – od erotizirane izazovnosti i čulnosti do prividne čednosti i donekle zazora od vlastite tjelesnosti. Visoki kriteriji podržani su božanskim personifikacijama i pomnom kiparskom obradom koja je iz materijala i teme izvlačila najviše estetske standarde.

Njih je slijedio i Ivan Meštrović, koji je u središte kreativnog univerzuma postavio – ženu. Zahvaljujući kontinuiranu istraživanju klasične tradicije, umjetnik, u dosluhu s vremenom u kojem živi, kreira arhetipske vizije nagoga ženskog tijela. Njegov je međuratni, takozvani „zagrebački“, period obilježen monumentalnim, mahom mramornim, skulpturama. One su prožete mediteranskim, hedonističkim afinitetom, koji u biti sugerira muški princip i pogled, i samozatajnom erotiziranošću, što je paradigma vječnog arhetipa ženstvenosti. Paradigma je pri tome polazište za slavljenje spomenutoga arhetipa, ali i za razvijanje samoga kiparskog leksika.

Postupno su, u vizualnim i drugim umjetnostima, arhetipovi postali predmet kritičkoga preispitivanja i reformuliranja oblika i sadržaja. Iskliznućem pak u javni, odnosno komercijalni, medijski te naročito u virtualni prostor arhetipovi se pretvaraju u samodostatnu klišejiziranost i sirovu banalnost. Modelacija prelazi iz sfere modeliranja anorganske materije u modelaciju živog ljudskog tijela. Takvo, kozmetikom, kirurgijom i tjelovježbom dorađeno tijelo daljnju transformaciju nastavlja u digitalnoj i viralnoj sferi. Martina Miholić, koja se recentnim projektima, u suradnji s drugim autoricama i kustosicama, bavila upravo arhetipovima ženskoga tijela (i posljedično ženskom pozicijom u društvu i umjetnosti), njegovom objektivizacijom i redefinicijom, nastavlja izložbom u Atelijeru Meštrović dosadašnja istraživanja. To čini sučeljavanjem djela tradicionalnoga demiurga – kipara, s rezultatima suvremenih demiuruga – kozmetičke i kirurške industrije i samih žena koje su se spremne uskladiti s trenutnim društvenim diktatima. Njezinom se prepoznatljivom umjetničkom pristupu utemeljenom na autoreferencijalnosti, kojom bez sustezanja iskazuje svoju fascinaciju prirodom tijela, te ready-made poetici, na ovoj izložbi pridružuje i svojevrsna arheološka metoda. Autorica naime razgrće slojeve pojavnosti i taloge vremena kako bi doprla do arhetipske esencije koja često izmiče jednoznačnu tumačenju.

Multimedijalnim instalacijama umetnutim u stalni postav Meštrovićeva atelijera kojim dominiraju ženski aktovi, Martina Miholić komparira oprečna viđenja – kiparske predodžbe koje u sebi sjedinjuju naslijeđene i potom reinterpretirane arhetipove i modificirane i generalizirane fragmente suvremene ženstvenosti. Autorica se odmiče od doslovnosti i pojednostavljene analize evolucije poimanja i prezentacije tijela. Umjesto toga pažnju usmjerava na estetske mikrosituacije formirane u trajnoj napetosti između figurativnoga i apstraktnog razmišljanja, otvarajući time mogućnost drukčijeg shvaćanja transformacije teme i općenitoga poimanja (ženske) tjelesnosti. Ona se, još jednom, potvrđuje kao iskonski poticaj stvaranju i kao razlog zauvijek aktualnoga propitivanja granica samospoznaje i (umjetničke) slobode. (Barbara Vujanović, predgovor)

Ključne riječi (tagovi): - - -