|
|
 |
|
|
| |
• |
GDJE SAM? |
• |
|
> |
|
> |
leonarda lujić |
|
| |
ZGportal djevojka |
Leonarda Lujić |
|
| |
|
| |
| |
Ime mi je Leonarda i rođena sam u Požegi 14. listopada 1991. godine. Svoje djetinjstvo provela sam na selu, kradući trešnje, pecajući i igrajući nogomet s dečkima iz ulice. Nikad me nisu zanimale lutkice i ženske stvari, nosila sam mušku odjeću i natjecala se u pljuvanju u dalj. Čak i danas se nikako ne mogu načuditi kako me odjednom uhvatila opsesija rozom bojom, cipelicama, šljokicama i haljinicama. Iako nikad nisam u dječje leksikone, kao većina djevojčica, upisivala da kad odrastem želim biti manekenka ili pjevačica, put me upravo naveo u manekenske vode. |
| |
|
| |
Upisavši gimnaziju, selim se u Požegu, gdje započinjem svoje prve manekenske korake. Zahvaljujući mojim prijateljima fotografima nastale su ove, kao i mnoge druge fotografije i različiti photosessioni. Također, nosila sam i neke revije u sklopu požeške i brodske udruge manekena. Uskoro, paralelno s gimnazijom, počinjem raditi u jednom disco clubu u Požegi, što mi je uz sve ostale aktivnosti oduzimalo puno vremena. Iako su baš tada na vidiku bile nekakve povoljne prilike, manekenstvo je tada bilo gurnuto u drugi plan. Ipak, ne mogu reći da žalim, jer iskustvo koje mi je rad u takvom jednom ambijentu kao što je disco club donijelo puno više nego što bi manekenstvo ikada.
|
| |
|
| |
Prošle godine upisala sam Fakultet političkih znanosti, smjer novinarstvo. Jedan od važnijih razloga zašto sam upisala taj fakultet bili su moji, možda za neke i preidealistički razlozi, mijenjanja svijeta. Kako volontiram u različitim udrugama, kao što su starački domovi, pomažem beskućnicima i nastojim im olakšati život na ulici, te se bavim romskom djecom i potičem ih na njihovo školovanje, izrazito sam osjetljiva na nepravde u društvu i one skupine ljudi koje su zapostavljene. Tako da sam novinarstvo i politiku vidjela kao jedini način na koji bi se protiv toga mogla boriti.
Dolaskom u Zagreb moj se život totalno promijenio. Nisam se naviknula ni nakon dvije godine. Užasno mi nedostaje moja obitelj, i vrlo često se, čak i u tramvaju, rasplačem od tuge. Jer su mi upravo oni najveća podrška u životu, i uvijek sam bila jako vezana za njih, tako da mi je sada teško. Pogotvo bez mog brata Filipa, koji je inače najljepši dečko na svijetu, i pored toga moja najveća inspiracija i ljubav u životu. |
| |
|
| |
Imam i dva cimera, tako da sam postala i prava mala domaćica. Kuham, perem, peglam, ... taman za udaju. :)
Uz fakultetske obaveze i volontiranje, uvijek pronađem vremena i za izlazak s curama, po svim zagrebačkim klubovima. U slobodno vrijeme pokušavam naučiti albanski i romski jezik, jer sam često u društvu tih ljudi, te uživam u razgovorima s mojim prijateljem i cimerom Žanom.
Trenutno nemam vremena ni za ljubav, pa tako ni za manekenstvo i modeling. Osim ako mi se ne ukaže neka jako dobra prilika, nemam pretjeranu želju baviti se time.
Za kraj bih rekla nešto kao svaka misica: "Želim mir u svijetu!". Al' ozbiljno ...
Foto: Matej Pilaš, Domagoj Zarić |
| |
| |
Dodatne informacije: |
 |
• |
|
• |
|
|
• |
|
|
| |
• siječanj 2012. |
| |
| |
 |
| |
| |
|
|
| |
|
| |
|
| |
|
| |
|
 |
|
|
