|
|
 |
|
|
| |
• |
GDJE SAM? |
• |
|
> |
|
> |
vitomira lončar |
|
| |
ZGportal interview |
Vitomira Lončar - direktorica, glumica, i još ponešto ... |
|
| |
|
| |
| |
|
| |
Kako jednostavno predstaviti Vitomiru Lončar? Ona je jedna od najpoznatijih hrvatskih glumica, producentica, direktorica i osnivačica kazališta Mala scena, docentica na Odsjeku produkcije ADU u Zagrebu, ... Odigrala je šezdesetak uloga u kazalištu, na filmu i televiziji, producirala je sedamdesetak predstava, osnivačica je i izvršna producentica Epicentra, producirala je Playwrights Forum u Opatiji te mnoge međunarodne projekte kao što su Borges (multikulturni projekt, Filipini 2006.) te Ifdentity (interkulturni projekt, Španjolska 2008.). Za izuzetne zasluge u kulturi odlikovana Redom Danice s likom Marka Marulića 1995. godine, a iste godine dobila i Spomenicu domovinskog rata.
Smatrate li se više glumicom ili producenticom? Što više volite raditi?
Već godinama ne smatram se glumicom. Moj prvi i osnovni posao je - kazališna producentica, a odmah uz to je predavačica na Akademiji dramske umjetnosti, premda sam tamo vanjska suradnica, dakle, nisam zaposlena. Vodim svoje kazalište, produciram predstave i paralelno s tim predajem. To je moj život. Da, ponekad odigram neku svoju "staru" predstavu, ali premijeru već (kao glumica) nisam imala godinama. Nekada sam za sebe mislila da sam samo i jedino glumica, ali život me naučio da nismo uvijek ono što o sebi mislimo. Mogu reći - na sreću! Silom prilika otkrila sam jednu drugačiju sebe i jako se dobro osjećam u "ulogama" u kojima sam danas. Kao što sam se nekad dobro osjećala kao glumica.
22 godine je prošlo od početka rada kazališta Mala scena. Kako danas gledate na sve ono što Vam se događalo tijekom tih godina? Da li ste zadovoljni rezultatima i mislite li da ste mogli napraviti i više? Zapravo, kako to da ste se odlučili osnovati kazalište?
Kazalište smo se odlučili osnovati prije 25 godina jer nismo bili zadovoljni životom glumca u angažmanu. Htjeli smo nešto - drugačije. Naša prva predstava "Kraljevna na zrnu graška" koju još i danas igramo (eto, baš ove subote!) premijerno je izvedena 1. srpnja 1986. godine. Trebalo nam je još dvije godine da uobličimo svoju ideju, nađemo prostor (u kojem smo i danas) i počnemo graditi kazalište. Kad smo ustanovili da je to uistinu TO što želimo, dali smo otkaze u kazalištu u kojem smo bili zaposleni i krenuli u ovaj život koji živimo i danas. Nitko ne zna jesmo li mogli dati više, ali jedno je sigurno - dali smo sve od sebe.
Odlukama Grada Zagreba i Ministarstva kulture o smanjenju sredstava namijenjenih izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni , velika većina korisnika tih sredstava našla se u vrlo neizvjesnoj situaciji. Kako komentirate takve odluke i općenito takav pristup nezavisnoj kulturi?
Moj stav po tom pitanju vrlo je jasan: izvaninstitucionalna kultura nije poželjna u ovom Gradu. Je li to zato što je "izvan kontrole" ili je to naprosto rezultat neznanja onih koji odlučuju o kulturi, tu još nisam sigurna. Linearno rezanje financiranja vaninstitucionalnoj kulturi koje traje već treću godinu imati će dalekosežne loše posljedice i to ne samo po nas koji smo „na margini“ nego i za cjelokupnu kulturu. Mora postojati određeni balans. Ne može postojati u jednoj zemlji samo institucionalna ali ni samo izvaninstitucionalna kultura. Potrebne su obje, potreban je dijalog, suradnja, ispreplitanje.
Možete li nam ukratko objasniti zašto se kultura u Hrvatskoj ne može u potpunosti sama financirati, i zašto je nužno da se sufinancira iz javnih sredstava?
Nije to hrvatska ekskluziva, da se kultura ne može sama financirati! Sami se financiraju samo Broadway i West end. I tu je kraj priče. Mi se s tim sustavom ne može uspoređivati zbog previše razloga da bi ih na ovom mjestu mogla elaborirati. Kultura se svugdje u Europi podupire na različite izravne i neizravne načine, ovisi o kulturnim politikama pojedinih zemalja. Naša kulturna politika preferira javni sektor, a to je loše jer je takvim pogledom došlo do petrificiranja, nema izazova pa samim time nema ni izvrsnosti. S druge strane, kultura, osobito kazalište, nije proživjelo tranziciju. Sve je ostalo kao u socijalizmu i takav organizacijski model ne može donijeti ništa dobroga.
Reakcija umjetnika na smanjenje sredstava rezultirala je okupljanjem pod inicijativom `Za kulturu`. Da li ste takvim organiziranijim djelovanjem uspjeli nešto postići?
Ne postoji način da se stvari mijenjaju preko noći. Inicijativa „Za kulturu“ okupila se i započela s radom prije manje od mjesec dana. Imali smo već dva sastanka s Ministrom kulture, jedan s pročelnikom Ureda u Gradu Zagrebu, za dva dana imamo sastanak sa zamjenicom gradonačelnika… Radimo, osmislili smo platformu djelovanja, strategije, udružili smo se i mislim da je to jako dobar put k stvaranju preduvjeta za promjene. Bez takvog udruživanja civilnog sektora i inicijative odozdo, ja ne vidim mogućnost rješenja krize. Zato sam više nego zadovoljna što smo krenuli - zajedno.
Vrlo ste aktivni u borbi za `ravnopravnost` javne i nezavisne kulture. Ne bojite li se da ste zbog toga što ste `glasni` vjerojatno i prvi na redu za `kažnjavanje` - ukidanje sredstava?
Odavno sam se prestala bojati za svoju egzistenciju. Suprug i ja previše toga znamo raditi da bismo ostali na cesti. A već sam osjetila na svojoj koži tijekom ovih više od 20 godina, koliko stalno javno istupam i govorim o problemima, da je to uistinu tako - da smo prvi na udaru. Bez obzira na rezultate.
Bojite li se nestanka nezavisne kulturne scene, te kako će smanjenje sredstava utjecati na rad kazališta Mala scena?
Mala scena je već u rujnu morala otpustiti 4 od 7 djelatnika. Osobno sad radim 3 radna mjesta i, vjerujete mi, nije jednostavno. Smanjili smo broj premijera, ali još uvijek smo živi zahvaljujući prije svega publici koja gleda naše predstave, ali i našim međunarodnim angažmanima.
Jedna ste od rijetkih javnih osoba koja je progovorila o svojoj bolesti. Kako je epilepsija utjecala na Vaš privatni i javni život?
Bolest je itekako utjecala na moj život. Prije svega, prestala sam glumiti što je bila velika promjena. Što se javnog života tiče i danas ima ljudi koji misle da je epilepsija psihička bolest pa me gledaju… malo čudno. Ali, što se može, javno se angažiram koliko mogu ne bih li pomogla uklanjanju stigme s te bolesti, premda su rezultati minimalni. Kao što vidite, sve što radim ne pokazuje trenutačne rezultate! Valjda mi je to sudbina da moram biti – strpljiva.
Rođena ste zagrepčanka, živite i radite u Zagrebu. Kako doživljavate naš Grad, i smatrate li da se s pravom naziva hrvatska metropola?
Rođena sam u Kačićevoj ulici (moj pokojni otac bi rekao - u prvoj zoni!)i kao mala vozila sam se romobilom posred te iste Kačićeve onda znate kako je izgledao centar grada! Žao mi je što je grad zapušten, što je privatni interes `pojeo` javni, što je sve tako ofucano i jadno Vjerojatno je krivica na nama samima. Mi smo ti koji idemo na izbore i biramo. Pa smo to i izabrali.
Koji Vam je nadraži dio Grada? Što volite u Gradu, a što Vam se ne sviđa?
Najdraži mi je dio grada Trešnjevka. Ili bolje reći, ono malo što je ostalo od one Trešnjevke koju volim: slijepe, male uličice, trešnje, jaglaci… Živim u takvoj jednoj uličici (moj bi otac rekao: otišla si u treću zonu!)i koju su svi zaboravili pa nam, kada pada kiša, trebaju peraja i maske da izađemo iz nje. Naprosto smo građani drugog reda. Budući da sam štreberica obilazim već godinama adrese koje bi morale imati sluha za nas koji živimo u "nebitnim" dijelovima grada, ali sve je uzalud.
I za kraj, što se trenutno dešava u Maloj sceni? Kakvi su planovi za ovu sezonu?
Mala scena je ove godine već imala dvije premijere. Prva je bila u siječnju `Ovca za cijeli život` u režiji Snježane Banović, a u kojoj igraju sjajni Dražen Čuček i Srđana Šimunović. Predstava je za djecu od 4 do 10 godina. Druga je premijerno izvedena u veljači, to je australska drama `Kamenje` za mlade i odrasle od 10 godina na više u kojoj igraju dva sjajna mlada glumca - Marko Hergešić i Filip Lozić. Obje predstava koje uistinu treba vidjeti!
U travnju naša predstava o anoreksiji i bulimiji `Ana i Mia` sudjeluje na čak tri festivala (Mali Maručić u Splitu, Pozorište Zvezdarište u Beogradu i Naj, naj festival u Zagrebu), a ista predstava u srpnju gostuje na Okinawi, u Japanu. Padobranci nam putuju u Sloveniju i Dansku, Priča o oblaku u Egipat (na engleskom jeziku), radimo međunarodni interkulturni projekt u Kini, Taiwanu, Austriji, Rusiji i Italiji…
Što se mene osobno tiče, za dva tjedna imam obranu doktorata i time ću završiti jedno intenzivno razdoblje svog života u koje sam uložila puno vremena i truda. Kao što vidite, ne predajemo se! Iskoristila bih još ovaj razgovor da pozovem publiku u kazališta (ne samo u naše) jer smo se previše vezali za računala, televizije, filmove, igrice i slične tehnološke stvari, a još je samo u kazalištu ostao - živi čovjek!
Više o aktivnostima kazališta doznajte na njihovoj internetskoj stranici www.mala-scena.hr.
S Vitomirom Lončar je razgovarao Krešimir Višnar. |
| |
| |
Dodatne informacije: |
 |
• |
ZGportal: |
|
| |
|
|
 |
• |
Facebook: |
|
|
• |
Twitter: |
|
|
| |
| |
• ožujak 2011. |
| |
| |
| |
|
| |
| |
 |
| |
| |
|
|
| |
|
| |
|
| |
|
| |
|
 |
|
|
